Sinan Tarabar zvani Sinan Majstor jedne je godine iskapao sjaj iz očiju. Od suhoće je zanijemio i učvrstio među između sopstvenosti i svijeta. Poslije jedne džume zašao je u našu goru Hrastovu i nije se vraćao. Selo ga tražilo pet dana.
Šestog dana jedan dječak povika: Eno ga, obisio se o javor. Dok stariji pritrčaše, zaključiše da dječaci uvijek vide više nego što treba i da je na javorovoj grani obješeno čisto i opeglano odijelo boje truhle višnje.
Iza tog čovjeka ostao je dobar dio arhitekture naše Znetve i drugih okolnih sela. I jedna priča, koju kao i svaku drugu treba čitati s oprezom i poštovanjem.
