Jedan od nadrealnijih momenata islamske eshatologije u kulturnoj baštini Bošnjaka je početak pjesme “Nema Ibre među nama” od Satelita.
Otvori se, crna zemljo,
u džennet da siđem,
imam želju sve šehide
Bosne da obiđem.
Na džennetu, mila majko,
da otvorim vrata
da potražim legendarnog
Ibru komandanta.
Ni refren nije neutralan u tom pogledu, nosi jednu dozu vjere u ovozemaljsku prisutnost poginulih i osvjedočenih u pravednoj borbi, što prati i kur’anske poruke:
Sve nestaje, sve umire
Al legenda živi,
Nema Ibre među nama
To su drugi krivi.
I druga strofa prati ovaj registar ali ga okružuje jednom sjenom narodne bajke, dok će se kasnije strofe u potpunosti utopiti u registru narodne fantastike:
Nestao je jedne noći
Sa ovoga svijeta
Ako bude poginuo
Usred je dženneta.
Nastavak, narodna fantastika:
Da li vidiš iz planine
Zlatne kose, bijela bilo,
Šta je s našim komandantom
Legendarnim Ibrom.
I opet, na kraju, kombinacija eshatološke sumnje/vjere i narodne fantastike:
Da li vidiš, hej sokole,
Ptico sa visine,
Da l se krije il pogide
Legenda sa Drine.
Ovu pjesmu posebno volim nakon što mi je prijatelj iz Breze ispričao kako su im u razred došla djeca iz Srebrenice. Kad je na času Muzičkog svako pjevao nešto što voli, po slobodnom izboru, dva novopridošla dječaka iz Srebrenice su ovo otpjevala zajedno.
