Uoči petka s linije odoše oni
što su prošlog Jurjeva od sebe bolje
zvali u rovove.
Tad je u zemunicama bilo
čak i prijatno, kartalo se, smijalo
ljeto se šunjalo iz pozadine.
Pokoja granata u krošnju tisova džina, odbijeno
nasilno izviđanje, katkad diverzija
radi održavanja kondicije i priređivanja zabave.
Jednog četvrtka krenuo je kombinovani napad osvajača
i domaćina.
Oni prvi, uvijek prvi, telali rahatluka, odoše kućama.
Ne znam jesu li se ovog petka već posafali u petoj koloni,
ali u prvi lažni saf s njima neću
ovog ni svakog drugog petka.
Džihad – borba za bolji svijet – dulji je od jednog života,
suh dušek i raskošan guz leglo su
mehkiša što brbljaju glasno
i bježe slasno,
upornima, nesalomljivima
govoreći da su budale i samoubice.
Jednoga će dana i naša i tuđa djeca
sve ovo saznati
iz preciznih nizova interaktivnih činjenica.
Ne znam hoće li meni moje dijete
halaliti
što sam možda bio plah ili lijen, pa nisam išao prvi.
Ali nisam zvao bolje od sebe da idu iza mene.
Nosio sam vodu, sine, krpio vojničke čizme.
Uglavnom, nisam bježao. Jer se nisam
propinjao na tuđim prstima,
izviđao sjedeći boljima za vratovima.
Nosio sam vodu,
krpio drugovima vojničke čizme.
Tiho govorio gorke istine, očima i zagrljajima
nudio utemeljene utjehe.
Nisam bolje od sebe optužio da su gori od mene.
Nosio sam vodu,
krpio braći vojničke čizme.
Nosio sam ovaj pozajmljeni komad duše
na rahljavim nogama smjerno i odgovorno.
Prihvatio mjeru koju mi je Bog odrezao.
Nisam bolje od sebe
optužio da su samoubice jer su ostali
na liniji, jer je dezerterstvo haram,
a smrt u tranšeju džennet.
Nosio sam vodu,
krpio braći i drugovima vojničke čizme.
