Kratka priča: Rat će. Dolaze nove riječi

Prijatelju Muhamedu Osmanagiću zahvaljujem na ustupljenoj fotografiji.

Rat će. Zuji glas zrakom. Zazveče nove riječi u bubnjivoj glavi djeteta. Otac se noću iskrada. Straža. Hoću na stražu – nećeš.

Rat će. Šušte nove riječi kroz tutnjivo uho. Stara kuća Hanifića, šeperuša na samrti pusta – štab. De da vidimo štab – djeco, marš kući.

Rat će. Odvratne nečešljane žvalje trepere na televizoru. Autostrada pakla. Narod neće opstati. Hoće li nas sve pobit. Mati: neće. Otac: .

Rat će. Mati i otac polove cigare. Pa otac u brdu pod kućom sadi duhan.

Rat je. Prvačićima sunčan septembar premješten u neizvjestan januar.

Rat je. Tranzistor šapori nove riječi. Silovanje. Šta je silovanje – ne moraš znat. Izbjeglice. Doće. Ranjenik – di ga rane.

Rat je. Očevi mrki izlaze iz kuća. Momci pjevajujući. Idu u smrt, k’o da idu u svatove – čut ću godinama kasnije jednu rečenicu starca s drugog kraja zemlje u jednoj velikoj knjizi.

Rat je. Nove stvari pred oči. Zvone puške, škripe automati. Ovo je rumunski, ovo mađarski, ruski – kalašnjikov. Ova je puška naša, iz Srbije. Zašto puškomitraljez ima nožice a mitraljez nema okvir.

Rat je. Otac, svemajstor, odsiječe ručnom žagom prednju dršku rumunskom kalašnjikovu. Tako voli pješadija. Išmirglaj mi ovo di si odrizo, majstore, nek me ne žulja, dosta mi žuljeva od obarača.

Rat je. Cure šiju beretke, kroje rapove. Ostane materijala za dječje beretke. Ljiljani nad čelom žuti i trapavi. Potparava se ćelava glava prvačića pod tvrdim zelenilom kape.

Rat je. Crni je hljeb. Posna je čorba. Solo je grah. Pšenica se sije. Vršalice šute i čekaju naftu. Konji kolo igraju i vrhu. Kako im zrno ne puca pod kopitom. Što je hljeb crn ako je klas zlatan.

Rat je. S prikolice motokultivatora ispod šatorskog krila u nebo viri modri palac poginulog borca. Mene nemojte vozit na ovom prdavčiću kad poginem, vozite me na velikom traktoru – govori jedan stariji dječak.

Rat je. Ne dženazama djeca vire u kabure, samo što ne uskoče. Ne vjeruju da šehidi umiru nasmijani. Provuci osmijeh kroz koji grumen zemlje, rođo.

Rat je. Iz Grada dolazi tetka, vodi teču i tečišnu. Di je tetak – ne znam, plače. Znaš kolki je tenk, tresu se prozori kad se pali – priča tečo. U nas komšija nije brijo bradu pa ga otjeralo u četnike, kaže rodica.

Rat je. Plaču tetke. Čupaju se kose same pod maramama. Medicinska sestra u pratnji dvojice vojnika unosi u kuće ružne vijesti. Nosi u torbi injekciju, nešto na nervnoj bazi. Jednom starom čovjeku poginuo sin, kaže sestri: Nemoj meni, pusti me da otpatim.

Rat je. Uobičajene grobare oslobodilo obaveza u šumi, puno je posla u zemlji.

Rat je. Matere nam kažu da ne idemo napolje jer se granatira. Očevi nas uče kako da zalegnemo kad fijukne tenkovska. Igramo se. Jedemo neku kiselu travu, mlado bukovo lišće je bilo bolje.

Rat je. Do škole nam matere prte put kroz januar. Očevi nam kroz šume krče prolaz u budućnost.

Zabranjeno objavljivati tekst u medijima bez dozvole autora.