Ne pamtim Evropsku uniju u njenim unutarnjim granicama. Pamtim je samo u njenom šengenskom izdanju. To je bilo vizno izdanje Evropske unije za nas u Bosni. Posljednjih dvanaest godina imam priliku i potrebu da putujem po Evropi. U vizna vremena imao sam povoljne privatne okolnosti i bez poteškoća dobivao šengensku vizu.
Ubrzo smo ušli u bezvizni voz. Zaboravili smo svoje vizno iskustvo. Ne osvrćemo se, recimo, na našu kosovsku braću, koju Evropa još uvijek žigoše šengeskim pečatom.
Pandemija virusa korona podebljala je međudržavne granice i učvrstila „vanjske“ granice Evropske unije. Bezvizni režim uglavnom nema učinka u stvarnosti.
Zbog porodičnih razloga putovao sam početkom augusta kroz četiri zemlje Evropske unije. Prije toga sam jedva prikupio osnovne podatke o zahtjevima, potrebnim dokumentima, ograničenjima. Morao sam na kraju izvaditi jednu drugu vizu. Nakon desetak godina nova viza sa oznakama Evropske unije.
Sjetio sam se svog dragog trenera Keitha Stafforda sa Reutersove škole za novinare iz jugoistočne Evrope. Pričao nam je, u Londonu 2015., pred referendum o Brexitu, kako naša generacija ništa ne zna o granicama. Doći nekad iz Engleske u Švicarsku, recimo, pričao je ovaj divni melanholični starac, značilo je nekoliko granica, mijenjanje valute, jezika… Evropska unija je, barem većem dijelu Evrope sve to olakšala.
Keith je rezignirano, s usiljenom nadom, govorio da Brexit neće uspjeti, da će logika kapitala, interes velikih firmi koje proizvode na terenu Velike Britanije nadjačati lažni glas naroda. Ali je u jednom trenutku i sam pogledao u neobično sunčano londonsko nebo, zureći uplašeno u nadolazeći svijet Brexita i rekao: „Oh, boy, it will be a new world…“
Tako i ja, dok ljubaznoj mađarskoj graničarki na bosanskom objašnjavam ko sam i gdje je viza u pasošu, govorim svom dvogodišnjem sinu na sjedištu iza: „Oh, boy… ovo je već jedan novi svijet…“
Na granici Mađarske i Slovačke, granični prijelaz Rajka; živi arhitektonski spomenik granicama Željezne zavjese: beton, željezo, sivi teror ružnoće. Godinama prolazim kroz otvorene rampe Rajke. Otvorene su i ove godine, ali tu su ipak slovački graničari, u upečatljivim tamnozelenim uniformama. Gledaju bosanske tablice, ali ipak samo mahnu rukom naprijed: Izvolite u Republiku Slovačku. Nekog svog, Slovaka, ipak pretresaju.
Jedan virus, koji nam svima uporno dokazuje efekat leptira, mijenja naš cijeli svijet. Mijenjamo se i mi. Ne možemo izbjeći promjenu ali možemo je gledati i učiti.
Keithove Evrope više nema. Nema ni Keithove Evropske unije. Barem danas. Nadajmo se da je ta promjena privremena i da je samo opomena koliko je težak svijet granica.
(Autor naslovne fotografije: Justin Cozart)
Zabranjeno objavljivati tekst na drugim stranicama bez dozvole autora.
