Ova je kratka priča izvorno objavljena 1. 2. 2020. u dnevniku Oslobođenje, gdje je ušla u uži izbor na konkursu za kratku priču. Prijatelju Muhamedu Osmanagiću zahvaljujem na ustupljenoj fotografiji.
Od povratka iz izbjeglištva trudio se da ga nijedna dženaza ne maši.
Rahman H., referent za umnožavanje i dostavu dokumentacije pri opštinskoj administraciji, uzimao bi na poslu bolovanja, plaćene i neplaćene odmore pa i krišom odsustvovao da bi stigao na još jednu dženazu. Mrtvi poznanici, dalji rođaci, i mrske i drage komšije, nepoznati mrtvaci iz susjednih sela i opština – pozivali su ovog žgoljavog šezdesetogodišnjaka da svojim prisustvom upotpuni njihov ispraćaj.
Rahmanu H. dovoljno je bilo da na ulici vidi osmrtnicu ili od komšija načuje o nečijoj smrti. Komšije su se prvo čudile a potom smijale napadima govorljivosti ovog inače šutljivog mještanina kada bi počeo da se raspituje o dženazama. Obavijestio bi se o vremenu, mjestu, mogućnostima prijevoza pa zaputio na još jedan ispraćaj tuđe materije u zajedničku vječnost.
Ova zanimljiva, a nekima sporna pa i mrska navika, rodila se prije petnaestak godina, tokom izbjeglištva u gradu. Tih osam izbjegličkih godina su, pored oskudice u hrani i odijelu, Rahmanu H. nametale i siromaštvo u poznanstvima i sagovornicima. Nije se snalazio među gradskim muškinjem: oni koji su pričali mnogo uglavnom su lagali i tkali besmislice, a s onima koji su, kao i on, štedjeli riječi, priče nije bilo u izobilju.
Tad će početi govoriti manje i ići na dženaze.
Iako već zreo muškarac, tada bez redovnog posla i dnevne obaveze, ipak nije mogao olahko prevazići dokoličarsku potrebu za ljudima. Svaki sat proveden izvan izbjegličkog prizemlja na kraju grada značio je šezdeset minuta bez nerazumljivog veselja i stalne govorljivosti supruge.
Zbunjivale su ga gradske dženaze, obavljanje molitve na jednom a ukop na drugom mjestu. Teško je prihvatao da umrlom klanja dženazu a ne svjedoči ukopu. I makar jednom baci lopatu zemlje. Opet, dovoljno je znao, nije red doći na ukop a ne prisustvovati učenju. Dvojbu će Rahman H. kroz godine riješiti tako što će ustanoviti u kojim dijelovima grada i predgrađima dženaze pašu njegovim potrebama.
U tim su se godinama na gradskim ukopima prisutni još uvijek nudili da pomognu pri zagrtanju kabura i nagrtanju zemlje a ožalošćeni nisu obraćali pažnju na prisustvo nepoznatih.
Pri kraju izbjegličkih godina na dženaze će, naročito one bliže samom centru grada, početi dolaziti i žene. Takva će novina, uz redovno, već uobičajeno postavljanje vijenaca uz bašluke, kod Rahmana H. ubrzati odluku o povratku u rodno selo, zaraslo i spaljeno.
Tih godina će, tek premašivši pedesetu, početi nositi francusku kapu, pokrivalo pobožnih starijih ljudi. Svojoj će seoskoj i izbjegličkoj izuzetosti tako u ovom gradu dodati još jedno ograničenje. Žena mu ovu odluku nikad neće do kraja prihvatiti, svako malo zadirkivat će ga zovući ga dedo, premda ni djece ni unuka nisu imali, a jednom će čak i francuzicu na par dana sakriti od njega.
Njegova derviška šutnja i blagost primorat će je, razočaranu i utišanu, da odustane od igre kojom je htjela povratiti muža. Par godina kasnije razumjet će da je on ostao na kućnom pragu onda kad su, trećeg dana rata, bježali iz rodnog sela.
Vraćanjem na kućni prag, na garež i šikare rodne grude, pod njegovom će francuzicom skupiti izrasti nove sijede vlasi pobožnosti. Redovno obavljanje namaza, u džematu kad god se može, kod kuće, u opštinskoj kotlovnici ili ostavi kad se mora; šutnja kao način izbjegavanja uvredljivog govora; daleki osmijeh svim poznanicima i nepoznatima koje bi sretao na putevima i ulicama ili upućivao kroz opštinske hodnike. Tu je ljubaznost shvatao i kao dio obaveza na radnom mjestu, koje je njemu, povratniku, bez namještanja i podmićivanja moralo pripasti po sili zakona i pravilnika.
Šutljiv i nepodesan za dokoličarenja i besposlice, većini džematlija u rodnoj Borovici padao je na savjest kao mrska opomena da se može živjeti čedno i mirno. Vlastitoj supruzi je čas budio ponos čas ljutnju: Ne moraš povazdan bit dobri.
Nije mu ta poruka legla u svijest uvredljivo, čak se i prilikom umnožavanja jednog građevinskog podneska tog ponedjeljnog jutra, nasmijao širom usana okrenut leđima kolegama i strankama.
Prilikom dolaska na posao idući od autobuske stanice ka zgradi opštine, Rahman H. na oglasnoj je ploči ugledao svježu osmrtnicu. Dženaza na Znetvi, u Hrastovoj Glavi, strmom i odijeljenom kraju od osam sela.
Volio je njihove dženaze. Brđani, žilavi i vitki kao i on, nisu mnogo cijenili govor i razgovor. Podignuta obrva, klimanje glave ili – ako baš mora – dizanje ruke: dovoljno je bilo tim šutljivim seljacima da upute pozdrav i namjerniku poruče da ih dalje upoznavanje ne zanima. Na dženazama i žalostima nisu ništa govorili, ni gradsko bašum sagosum, ni borovičko nek je zdrava glava: samo bi težački snažno stisli ruke i digli obje obrve stisnutih usana.
Njegovi ljudi, u pitomoj ravnici bliže Bosni i glavnim cestama, radije su blebetali, pjevali, psovali, igrali, pili i kartali. Hrastovljanima se život svodio na šumu, rudnik, željezaru, kuću, njivu i džamiju. U izbjegličkoj jednoj noći Rahman H. će čak i sanjati kako šutljive i hrabre Hrastovljane vodi u rat. A u ratu nisu bježali.
Ova dženaza mu je pasala. Ljetno ikindijsko vrijeme, kad Sunce zemlji krene padati ničice, toplo i vjetrovito, Rahmanu H. saopštavalo je ljepotu ovog svijeta i nagovještavalo vječnu budućnost. Zamislivši tako još jednu kasnu ljetnu hrastovljansku dženazu, dok je umnožavao posljednju stranicu nekog prijepisa studentskih ocjena, opet se širom usana nasmija u ćošak kancelarije.
Sjeti se i jedne lanjske dženaze u tom kraju: neki se pokrupan starac prihvatio lopate i nije druge puštao da doprinesu zagrtanju mejta. Polahko, amidža, biće zemlje za sve nas, dobaci neko s kraja greblja. Opet se osmijeh provuče kroz usne: tako bi i on rekao, umiju Hrastovljani reć’ kad treba.
Danas nije morao ni opravdano ni neopravdano napustiti radno mjesto. Redovna autobuska linija Pašin Han – Hrastova Glava sasvim je odgovarala blagovremenom dolasku pred znetvljanski mesdžid: dovoljno je vremena za abdest i učešće u nošenju mejta do greblja.
Izlazeći na bočna opštinska vrata iz vanjskog džepa kafenog samtanog sakoa Rahman H. izvadi francuzicu i stade pod nju. Napipa rukom unutarnji prsni džep pa izvadi kutiju cigareta, zapali jednu i okrenu lijevo prema stanici. Hrastovljanski hrđavi žuti autobus već je drndao primajući posljednje putnike: mršave srednjoškolce žutih očiju, žgoljave pijačarke s praznim kantama, pokojeg činovnika u sakou. Sjede kraj vrata.
Na Znetvu, najdalje hrastovljansko selo, visoko na padinama Mahove planine, ovaj autobus danas se neće uspeti. Tri kilometra prije znetvljanske stanice drndavi će motor zašutjeti a vozač, odnekud mu poznato lice, uputit će putnike: Jebiga, narode. Ko žuri na ovu dženazu, nek upravi dol na potok pa uzbrdo i ugledaće greblje.
Jedna pijačarka i neupitana Rahmanu H. pokaza kažiprstom potok, pa brdo iznad, i onda zabaci dlanom odozgo nadolje: greblje je pod brdom.
Upućen zađe u gust grabovik i pridržavajući se za grane i paprat poče klizati ka potoku. Stade i osvrnu se: niko drugi ne ide. Na potoku zavrnu rukave da se propisno abdesti pred molitvu ali posumnja u njegovu čistoću. Dodirnu dlanovima jedan kamen, pa ih prinese licu, umivajući se nasuho. Isto učini po rukama do lakata, kosi i stopalima: kamen je Božji, k’o i voda, blatnjav nisam, sve je po propisu.
Pogleda na sat: ikindija je već sklanjana, sad već nose seoskim putem mejta do greblja, tamo je poravno, tamo Znetvljani klanjaju i ukapaju, stići će ako požuri.
Potrča skokom mladića od potoka uzbrdo, posrćući i hvatajući se za granje. Izbi zadihan i znojav na brdo, otra čelo rukavom, utrpa košulju, strese prsima i ramenima lišće sa sebe i pomjeri kapu u stranu. Ugleda na jednoj krivini dženazu: pedesetak ljudi ide za zelenim tabutom, tri ahmedije. Sirotinjska je dženaza – bi mu draže.
Otisnu se niz visoku zrelu travu, pa uđe u ljeskov šumarak. Sve je nizbrdo, stići će na vrijeme. Usne se stisnuše u osmijeh.
Zape za jednu žilu na strmini. Deset koraka niže cijelom desnom stranom glave i lica udari o kamen. Protrza stopalima o suhu šumsku zemlju, ne ustade.
Čuo je hodžu kako pita prisutne hoće li umrlom halaliti: Hoćemo! – rekoše Znetvljani. Čuo je zveket lopata i škrgutanje kamenja. Oštro prosipanje kamenite zemlje po glatkim hrastovima daskama.
Potom tupoća.
Ugleda sebe na kraju greblja, čuči oslonjen o okorak u ogradi. U ovom kafenom sakou, u bijeloj košulji s tankim crnim prugama. I bijele mu čarape, a nije ih on obukao.
Vidi složne Hrastovljane kako se bez riječi i upozorenja odmjenjuju skladno na loptama i motikama. Onaj vozač autobusa nagrće zadnje grumenje zemlje.
Posjedaše ahmedije, ljudi za njima sjedoše. Stari znetvljanski hodža, vitak i uspravan, otpoče ispraćaj, učeći suhim glasom kroz usta i nos Božja upozorenja i obećanja:
Zaokuplja vas nadmetanje u zaimanju
Sve dok greblja ne naselite
A ne valja tako…
Sutradan je na gradskom mezarju u Pašin-Hanu, skoro pa ispod vijadukta, klanjana dženaza Rahmanu H.
Uz tri ahmedije i desetak prisutnih, pojavile su se i dvije žene opštinske, zabrađene nezgrapno, skrivene iza sunčanih naočala. Donijele vijenac cvijeća.
Iza ograde mezarja stajalo je još par muškaraca pogledajući niz sebe u prašnjav asfalt.
