Kratka priča: Zapjévanje izbjegličke djece

Izbjeglice su govorile drukčije. Gurali su riječi naprijed, prema kraju. Rastezali samoglasnike i zapjévali veselo, čak i onda kad su opričavali kako su im braća starce krkače kroz šume donijeli. I o tome kako su one već umrle plitko ukopavali, kraj Sporog potoka, niže Zle bare ili u Suhoj ponikvi.

Razvlačili su ije i gdje se u školi razvlači i tamo gdje učitelj digne obrvu na dužinu. Ondje gdje smo ga mi tanjili ikavski, oni su ga tu dužili pjevušeći. Tamo gdje smo se mi zaustavljali na plitkom e, plićem od onog šumadijskog, oni su, i mimo dignute obrve učitelja, opet dužili veselo pojući. Mi smo u šumu nosili sikire a oni neke svoje sjekjere. Naša su dica bižala priko njiva dok su njihova dijeca biježala prijeko njiva.

Naša su dica, vesela i glupava, tražila detelinu s četiri lista oko svojih kuća. Njihovoj je djeci to već bilo dosadno smiješno. Jer su tako, starmala, mutnih očiju i sivkastih čehri, prteći vreće humanitarnih konzervi preko četiri mahovske kose, shvatili da sreća nije ono što te čeka u rodnoj djetelini nego ono što rukama izroviš u napuštenom krompirovišću.

Naša su djeca rat proživljavala i zahvaljujući skrajnutosti sela od glavnih pravaca napada i odbrane, mogla povazdan igrati se ne bježeći od povika i dovika matera, koje su znale da od jedne granate može biti dovoljno gelera da potamani i osakati svu hraśansku djecu.

Njihova su djeca rat preživjela. Rat je je prošao kroz njih i ona su kroz njega teturala, puzala, trčala.

Naši su dječaci znali tek razlikovati automatsku pušku od lovačkog karabina a njihovi, i to oni mlađi, mogli su sa na Zaimovoj krčevini s uvjerenošću vještaka brzo procijeniti šta to danas tuče dole, podalje, u dolini Bosne, u Gradu – bofors ili praga.

Našu je djecu rat zadržao u bezbrigi mira, u igri koju uniformisani i naoružani očevi nisu mogli i nisu htjeli zaustavljati; idući osam kilometara uz kosu na liniju, duž druge mahovske kose, od Paleža, gdje su odbranu preuzimali od Znetvljana, preko Izgorele kose, Dugog križa, Jovanove jelike, Malog visa, pa do neimenovane kote 12-32, koja će kasnije postati Samirovo brdo. Tu se, na najispupčenijoj tački odbrane, linija okretala prema drugoj neprijateljskoj vojsci i spuštajući se prema Bosni vraćala duž Ušljivog potoka do magistralne ceste i pruge.

Njihova su djeca prošla u tri dana kroz pola te linije, potucajući se u koloni vojske, očeva, braće i rođaka, civila, matera, tetki i didova, pokušavajući se probit iz Dubravske doline preko četiri mahovske kose u Hraśe, kako smo mi zvali i zovemo svoje selo, ili u Hrastovu Glavu, kako naša sela zovu ljudi sa strane i kako, mimo naše saglasnosti, piše po kartama i dokumentima.

U njihovu su djecu naša gledala kao u daleke došljake, umorne putnike i trgovce što bi se zaustavljali u selu na putu za Zenicu i dalje ka Sarajevu. Slušala su njihove priče, otvorenih usta i izbečenih očiju, s istim onakvim zanosom i strahom kao što su slušali i očeve, amidže i starije rođake, komšije i drugu vojsku što je prolazila kroz selo. Pričali su im prve ratne zime kako jelovina puca uzduž od korina do vršice kad stegne mahovski mraz a nebesa se spuste prerano.

Izbjeglička su im djeca, iz Dubravske doline – iz Zamislice, Radinovića, Husagića, Begluka i Dubrave – opričavala:

– kako potkovan konj nije, s oduzetom Sejdom na trešelj i po dva sanduka municije postranice, propao na zaleđenom Sporom potoku;

– kako je neki Ruvejd stao, pao na koljena, pa onda glavu u snijeg zario i reko „Ja, Allahu, dalje neću, pa ti vidi šta ćeš”, i kako ga je njegov otac, Husaga, devedeset i dvije, zviznuo javorovim čugeljom po glavi i rekao: „Žene te gladaju, bilmeze, marš naprijed!”;

– kako je evo ovaj ovdje, Almedin, Alko zvani, nosio očevu osamdesetčetvorku, doduše bez redenika i bez metaka, jer je otac morao nosit ranjenu mater, njegovu, to jest svoju ženu;

– kako je neka žena u Zamislici, neka Šaha ili Sabaha, ne sjećaju se dobro, uzela od sina pištolj, dugu devetku, i htjela upucati vlastitu kravu među rogove jer ova nije htjela preći štalski prag i krenut u izbjeglištvo, a Šaha ili Sabaha nije je htjela ostavit ni jednom ni drugom neprijatelju;

– kako je neka Hrastovka, neka naša što se udala u Dubrave prije i trideset godina, zadrečala glasno kad je sa Oblog brda ugledala prva svjetla hrastovskih kuća, u Mrkaljima.

Znala su sva ta naša djeca, tu na Zaimovoj krčevini, dok sjede na panjevima i slušaju izbjegličke pripovjedače, da struje u Hraśu nema otkako je rat krenuo i da ta naša što se udala u Dubrave sa Paline nije mogla vidit nikakva svjetla u Mrkaljima jer se plamen sviće, fenjer i lampa na gaz u Mrkaljima ne mogu vidit s Paline ni kad je vedra ljetna noć a kamoli u to kasno proljetno prolamanje svih sedam nebesa.

Ali nisu naša djeca prekidala pripovijedanja, ne što su eto bila pristojna prema djeci koja su s cijelim familijama i selima došla nezvana u goste, nego što je trebalo pustit pripovjedača da priča nepometen, siguran i ohrabren e da bi priča imala kraj.

A opet, haj im ga znaj, mislila su naša djeca, možda je ta naša što se udala u Dubrave i vidila neko svjetlo, nakon tri noći i dva dana priko mahovskih kosa kroz zavjese kiše i vjetra, svašta može izać na oči i dobro opremljenom vojniku a kamoli nekoj dubravskoj ženi, pa makar bila i od nas.

A i Donjačani, sav taj naš narod nizvodno od utoka Ušljivog potoka u Bosnu pa dokle ti pamet seže, al ne dalje od Save i Posavine, i svi Bošnjaci sjeverno niže Hraśa – koje je gore, u planini, pod šumom, na mahovskim padinama u obliku rastegnute potkovice, ili grifa kako se gore kaže – nisu ljudi nama bili na glasu kao ljudi proslavljeni govorenjem istine ili vjerom u činjenice.

Gore, u Hraśe, gdje ljudi više rade nego što sanjare i dokoličare, jer šrkta zemlja daje malo i kad radiš previše, iz Donjačana su dolazili svirači, pjevači, pjevačice, voditelji programa na proslavama, sudije na fudbalskim turnirima, prevaranti, trgovci, šibicari, krezave varalice koje su donosile karike-na-marike, ringišpildžije, prosjaci, bijeli Cigani kalajdžije, kalamari koji su prodavali neke hrge što ih ni u Donjim krajevima nisu mogli prodat.

Iz Donjačana nikad nije došao policajac ili poreznik, a često ih slali u Hraśe, i kad se mora i kad ne treba, ali dovoljno često i dovoljno jasno i glasno da sela koja nisu stala čvrsto uz partizane znaju da ih ova nova vlast možda i ne mrzi – ali ih sigurno i ne voli.

Iz Donjačana nikad nije došao ni poštar, ni električar, ni giometar, ni šumar, ni miner, ni bagerdžija, ni poslovođa, ni šofer, ni kamiondžija. A dolazili su takvi i slični iz raznih krajeva i daljih i bližih, od učiteljica iz Negotina do kamiondžija iz Varaždina i slovenskog inžinjera na novoj makadamskoj cesti prije trideset godina.

Ali kad izbjegličko dijete lijepo priča, stane zapjévati svoj progon i izgon, onda se priča sluša i ne mora joj se vjerovati.

Priča se možda i nastavi!